SJENE, LJULJAČKE (1994 - 1997)

Sjene

Tijela U zraku i na tlu, lebdeća, viseća, prizemljena, hodajuća i sjedeća, veća i manja, lakša i teža, oblija i plosnatija, deblja i tanja, šira i uža, tamnija i svjetlija, sličnija ljudskim tijelima i njima manje slična, tijela u skupinama i parovima, izdvojena tijela, samostalna i kolektivna tijela, tijela unutar okvira i izvan njih — sve je ovdje puno tijela. Trapez Poput ovjekovječenih stanovnika Pompeja, dva tijela okamenjena su usred izvođenja cirkuske točke visoke napetosti — usred same njene kulminacije, a ono što bi uslijedilo da tijela nisu zaustavljena u zamahu leta, bilo bi — ili uspješno hvatanje za ruke te nastavljanje točke ili pad jednog od tijela. Kao da je film koji se odvijao, stavljen na pauzu, samo što je prizor Trapeza umjesto u dvije, zaleđen u tri dimenzije. Materijalizacija Materijalizirana sjena — moguće je opipati ju i pod prstima osjetiti hrapavost njene površine. Trodimenzionalna, antropomorfna forma, izduljenih udova, čudno prelomljena, plosnata. Materijalizirana sjena — ona više nije samo projekcija, ona više nije samo fotonski fenomen igre svjetla i tame, ona je sada punopravan član zajednice čvrstih objekata. Sada je ona ta koja može bacati vlastite sjene, koja se može u svojim projekcijama umnažati. Može se projicirati i umnažati uvijek na novi način, ovisno o novom prostoru i uvijek drugačijoj svjetlosti, a da i dalje pritom zadržava nešto od svoga karaktera. Kamo god se materijalizirana sjena izmjestila, ona zadržava obrise, kuteve i nagibe zidova onog prostora u kojem je stvorena. Taj izvorni prostor — sjenin dom, bio je prostor svakodnevnog življenja; razgovaranja, hranjenja, pranja, spavanja, sanjanja. Ako se sjena seli, seli se i nešto njenog doma s njom. Ako stvara nove sjene u novim prostorima, one će također projicirati njena ishodišna obilježja, združenog sa novim oblicima. Kao što materijalizirane sjene iteriraju i umnažaju se u svojim projekcijama, iteriraju i umnažaju se tako i sjene figura od kojih su materijalizirane sjene nastale u onom svom domu — prvobitnom prostoru i vremenu. Iteriraju tako i umnažaju se i njihovi međuodnosi kao produžene ruke stvarnosti ili iluzija. Okviri Okvire nastanjuju figure i njihove materijalizirane sjene. Jedan je okvir bez figura, uvjetno rečeno, prazan je. Neke figure kreću se unutar okvira, neke se kreću po njihovim vanjskim rubovima. Okviri omeđuju slike svijeta. Njihove sjene projiciraju se na zidove. Zidovi omeđuju slike slika. Prazan okvir možda uokviruje prazninu. Ili možda uokviruje misao o postojanju praznine. Ili možda uokviruje svijest o neuokvirljivom. Od svih uokvirenih slika, možda bi tu sliku praznine trebalo ovjesiti na najzapaženije mjesto.

 

Ljuljačke

Ako smo upravo zakoračili u prostranu, visoku i mračnu prostoriju, ovo je prizor koji  ćemo zateći;

poluprazan prostor, naziru se neki oblici. 

Preko cijelog frontalnog zida, izmjenjuju se svjetlo–tama. To prolaze, izmjenjuju se, nekakve sjene — čini se. Raspoznaju se sjene ljudi. 

Čudno je što ne vidimo nikoga. Čije su to sjene? Kako nastaju? 

Sjene su samostalne, to je pomalo jezovito.

Razabire se zvuk škripe.

Već su se oči privikle na mrak, postaje vidljivo da svjetlost daje jedna kosa zraka odozgo, proteže se duž cijele prostorije i difuzno rasprostire preko frontalnog zida. Možda ima veze sa sjenama? Možda je zraka prijenos projekcije sjena?

U centralnom dijelu prostorije: zategnutih konopa, raspinju se dvije drvene ljuljačke, na prvoj muška, na drugoj ženska figura. Dijametralno jedna nasuprot drugoj raspoređene, obje zamrznute u zamahu njihaja. Podsjećaju na stanovnike Pompeja, tako okamenjene u kretanju, čak i samom svojom formom, njenom strukturom i ispranim tonovima, nalik su okaminama. I to je pomalo jezovito.

Druge dvije ljuljačke, također nasuprotne jedna drugoj — prazne su. 

Pozivaju li na ljuljanje, jesu li slobodne, je li ljuljanje dopušteno?

Peta ljuljačka visi iznad ulaza, previsoko, da bi ikako mogla biti korištena za ljuljanje.

Frontalni zid je taj kojem se približavamo i gledamo — uzduž i poprijeko, pomalo zahvaćajući i bočne zidove, sjene se preklapaju, ulaze jedna u drugu i izlaze jedna iz druge, pretapaju se jedna u drugu. Kako se primiču jedna drugoj, tako se smanjuju, izoštravaju, zatamnjuju, odmicanjem se uvećavaju, rastaču, blijede, ritmično se tako izmjenjujući. Kada je jedna bliža, druga je udaljenija i obrnuto. To su sjene zanjihanih ljudi, muškarca i žene. 

Pogled prema gore — željezne alke omotane konopom, debelim vijcima uglavljene su u stropne grede — prazne ljuljačke djeluju čvrsto i pouzdano, mora da im je dana funkcija ljuljanja. 

Dobar je osjećaj sjesti na ljuljačku, uhvatiti se rukama za konop i pustiti se. Pa se zanjihati jače i prepustiti se njihajima, osjetiti uzlet i slijetanje, cijelim tijelom, ponovo i ponovo i ponovo. 

Neće valjda nitko naići i reći da nije dozvoljeno.

Zvukovi škripe zanjihane ljuljačke miješaju s onom stalnom, jedva čujnom pozadinskom škripom.

Premještanje tijela na drugu stranu ljuljačke, u onaj položaj s izravnim pogledom na zid sa sjenama.

Na donjoj, lijevoj strani zida, preko puta zanjihane, škripeće ljuljačke, vidi se sada još jedna sjena u njihanju, pridružena ostalim dvjema. Sa svakim njihajem prema zidu, malo je manja, sa svakim njihajem od zida, malo je veća. 

 

POSTAV Prostor je zamračen, jedino osvjetljenje daje snop svjetlosti video projekcije, usmjeren s gornje etaže, prema frontalnom zidu. Snimljene u istom prostoru, ali u nekom bivšem vremenu, sjene na prvi pogled zbunjuju jer djeluju kao da se zbivaju u realnom vremenu i prostoru. Uočavanje same projekcije izbjegnuto je, što je postignuto skrivenošću projektora i veličinom prikaza filma filmske projekcije. Posjetioci svojim tijelima sudjeluju u stvaranju novih i proširenih pokretnih prizora — njihove sjene na zidu u realnom vremenu ulaze u prošlost ljuljajućih sjena (snimljeni kadrovi).

←   →