OSTACI (2002)

Ugao prostorije, narančine kore, prerezane na pola, sasušene i na zid prikucane — što konkavno, što konveksno okrenutih polutki. Gusto zbijene jedna do druge ili pak umetnute jedna u drugu. Neke od kora sadrže sasušenu zelenkastu plijesan, neke su posmeđile i pocrnjele jer se nisu dobro sušile. Neke su čipkaste jer su ih nagrizli moljci. Malo dalje trošan kuhinjski stol, na njemu cjedilo za naranče, daska za rezanje, nož i hrpica čavlića. Tu je negdje onaj koji je ispijao sok. Naranče su bile dio svakidašnjeg doručka. Bavljenje tim prehrambenim ostacima, pružalo mu osjećaj da stvara nešto ni iz čega. Narančina kora podsjeća ga na ljudsku kožu, pogotovo kad je suha — njene pore. Meso i vlakna naranče — ono što je ostalo iznutra nakon cijeđenja i sušenja — podsjećaju ga na tkivo ljudi i životinja. Konveksne/konkavne polutke, podsjećaju ga na Platona; na mit o gubitku čovjekove cjelovitosti i traženja po svijetu svoje jedinstvene narančine polutke da bi se cjelovitost ponovno uspostavila. Ustrajano je rezao, cijedio, sušio i prikucavao. Uspio je sasušiti oko petstotinjak polutki, što su ostaci doručaka, sakupljenih u vremenskom periodu od tri godine. Ima većih i manjih, narančastijih i bljedunjavijih. Bilo je sočnih naranči, dok su se neke teško cijedile, jedva nešto soka. Bilo je slađih i kiselijih, ukusnijih i anemičnijih. Sušenje je redovito; svaki dan kora se izobličuje, uvlači u sebe, smanjuje. Dosta brzo tvrdne, pore postaju izraženije, dublje, otpornije. Tkivo se stanjuje, blijedi. Bitno je ne odustati. Vodio je brigu o tome da redovito odlazi u nabavku. Uz dobre uvjete, sušenje napreduje, malo toga sasvim istrune. Najljepše su one koje su se dobro sušile.

                                                                                              

←   →