Tatjana Bezjak
Foto Boris Cvjetanović
Foto Sonja Švec Španjol
Foto Boris Cvjetanović
Foto Sonja Švec Španjol
Foto Boris Debić
Foto Boris Debić
Foto Boris Debić
Foto Boris Cvjetanović
Foto Boris Debić
Velika Krilata, 193 x 175 x 120 cm
PARALELNA
Paralelna je suma je najtransformativnijih misli, iskustava i osjećaja, nekoliko godina življenja sabranih u osobnu trodimenzionalnu memorabiliju. Intimno važan podsjetnik na univerzalnu istinitost spoznaje da je čovjek sam svoje svjetlo — Buddhinih posljednjih riječi upućenih svojim učenicima sa samrtničke postelje, ali i podsjetnik na iskustvo međusobne prožetosti svih i svega u svemiru. Kao što udišemo i izdišemo jedne te iste molekule zraka tisućljećima, tako i u beskonačnim recikliranjima dijelimo iskustva svih onih koji su bili i svih onih koji će biti. Dvoje, Soba s pogledom i Paralelna, upućuju na broj dva, broj para i dualnosti. Načelo polariteta načelo je svemira, no tek na prvi pogled — ono što djeluje kao suprotnost, zapravo su dva ekstrema jedne te iste stvari. Dvoje — žena i njena sjena, par suprotnosti su unutar istog bića — ona hoda koračajući po vlastitoj sjeni — svjetlost i tama dva su pola istog svijeta. Od dva pogleda u Sobi s pogledom, onog izvana i onog iznutra, možda su oba iluzije, dok stvarnost krije neki treći pogled. Ili četvrti ili peti ili deseti ili tisućiti; promatrač izvana promatra promatrača iznutra, a dok ga promatramo, promatra nas promatrač kojeg promatra promatrač i tako svaki sljedeći promatrač vidi više i tako ono što je pogled prema unutra onom prethodnom promatraču, pogled je izvana onom sljedećem. Ishodište je uvijek dalje od viđenog, za korak, dva, tri, deset, tisuću. Soba s pogledom na svom krovu ima ucrtane konstelacije zvijezda i Mjeseca. Taj je Mjesec kružni otvor kroz koji se gleda u unutrašnjost sobe. Mala figura leži na podu licem okrenuta prema stropu. Svjetlost zvijezda i dubina neba stanje je duha — sloboda je stanje duha čak i kada je fizički prostor zatvor bez vrata-izlaza kao u ovoj sobi i kada je Mjesec samo rupa u stropu, kroz koju ulazi svjetlost i možda nečiji pogled izvana. Pogled izvana kroz otvor/Mjesec otkriva Mjesec iznutra. Taj Mjesec iznutra je i svjetlost i oko koje gleda. Mjesec je svjetlost iznutra jer otvor je udvostručen u odrazu podnice zatvora koja krije ogledalo, pretvarajući zatvor, zajedno sa zvijezdama — rupicama u stropu, u hram beskraja nebeskog svoda. Mjesec je oko tog istog promatrača jer promatrač gleda vlastito oko u odrazu. Možda će ga uočiti, a možda i neće jer će mu svu pažnju odvući figura ili prostor sobe, no oko je tu da uoči samo sebe. U samoj fizičkoj leći tog istog oka je također odraz, kao i u odrazu tog odraza. Zatvor ili hram, otvor ili Mjesec, Mjesec ili oko, oko ili odraz oka, iznutra ili izvana, iluzija ili stvarnost, konačnost ili beskonačnost — tek točka gledišta čini razliku. Citat iz sna koji se odvija u zatvorenom prostoru, bez vidljivog izlaza: “Nema veze što nema ni prozora ni vrata, odlebdjet ću kroz strop”. Zatim uzlet prema stropu, prolaz kroz strop bez otpora. Potom ushićenje zbog lakoćom pronađene slobode, unatoč tako slabim izgledima. Ushićenje traje i nakon buđenja. San — jedan od onih vrijednih pamćenja, koji će uvijek biti pri ruci u slučaju da zatreba, kao lijek/svijest protiv straha svake vrste. Paralelna — konturno žicom iscrtana ženska figura unutar ocrtanih rubova prostora, iscrtava istu takvu figuru žene, samo umanjenih dimenzija. Tu umanjenu verziju žene, smjestiti će u isti takav prostor u kakav je i sama smještena — kvadar, samo umanjenih dimenzija, koji je za manju figuru izradila. Paralelno, baš kao što su i one iscrtane i kao što se možda u paralelnoj stvarnosti ovaj prizor beskonačno umnožava, figure egzistiraju. Matrjoške tako mogu rađati u beskonačnost jedna drugu, a da nikad značajno ne iskorače iz svojih kontura. Možda Paralelna ima ezoteričku ulogu i nosi poruku prekidanja začaranog kruga umnožavanja. Ako postoji točka u kojoj ono što zovem 'moj život' kreće dalje u nekom drugom mogućem smjeru, ne više paralelno, iscrtavajući sasvim nove oblike, možda je ovo upravo ta točka? Uzbudljiva je pomisao na to kretanje izvan crteža i potencijalnu množinu pravaca kretanja, a još je uzbudljivija ideja da sebe iznova stvaramo kao što se stvara skulptura i da ta ista kreativna moć vrijedi i za život, ili točnije — ona znači život. Crtež je tkan i šivan linijama žice — od onih debljih do poput vlasi tankih. Žica ocrtava granice materijalnog kubičnog prostora i briše ih istovremeno vrtlogom čestica — kretanjem kroz materiju. Punina i praznina samo su percepcijske odrednice. Vrtlog je o onom istom stvaranju koje traži sebe kroz nove oblike mišljenja i doživljaja, vitalnost koja pokreće stvarnost od ideje do njene materijalizacije. Vrtlog je svijest o rastu preko kontura materijalnih zadanosti prostora i vremena, kao svijest o stvarnosti višega reda. Svijest o moći svijesti. Svijest o univerzalnom potencijalu svijesti kao sveprisutnosti, svijest o potencijalu svih njenih veza i prožetosti sa svime postojećim, kao i uzrokom svega postojećeg. Svijest kao postojanje samo. Možda je to jedan od univerzalnih principa samog života kakvog poznajemo; na primjer evolucijskom razvoju prilagodbi kod životinja također prethodi, ne baš svijest ili misao svojstvena čovjeku, ali određena vrsta težnje/potrebe i s vremenom će krajnja konsekvenca te potrebe biti prilagodba — novi tjelesni oblik i funkcija. Svijest/svijet ne samo da komunicira sa živim bićima i materijalizira njihove potrebe, ona jest njihov integralni dio, živa bića i sama čine tu istu svijest i obrnuto. Ako nastavimo dalje niz zečju rupu, i neživa materija je također produkt te iste svijesti, pa je samim time tek uvjetno rečeno neživa, tek ako je i svijest “neživa”, no da je uistinu neživa, ne bi stvarala ili sukreirala život. Univerzum jest svijest. Proaktivna. Još je kvantna mehanika dvadesetih godina dvadesetog stoljeća bila na istom tragu, svojom sviješću djelujemo na ponašanje čestica iz potencijalnog mora mogućnosti. Sukreiramo svijet već bivajući svjesni svijeta, jer svijet posljedično svjesnošću odgovara na našu svijest. Što je onda vanjski svijet ako ne ta ista svijest, ta ista koju zovemo našom/unutarnjom sviješću? Tako je onda unutra-izvana-dualnost iluzija/mimikrija/varka? Čija varka? Varka te iste svijesti. Da bi se izrazila, iskusila bogatstvo oblika postojanja, mora se materijalizirati, da bi raznolikost materijalizacija bila uvjerljiva materijaliziranim oblicima postojanja, svijest mora stvoriti iluziju odvojenosti, zavarati samu sebe, odnosno materijalne aspekte same sebe. Da li je moguće da sam plod samooplođujuće svijesti? Da sam ta ista samooplođujuća svijest kao i svi ostali i sve ostalo, znači stvorila sam samu sebe kao i sve ostalo? Raspliće klupko. Tako se barem čini jer drži ga u ruci. Ali ruka i klupko isprepleteni su. Gdje počinje jedno, a završava drugo? Ta ista Nit kojoj tražimo početak i kraj, ta ista koju rasplićemo i kojom rasplićemo, ista je ta koja nas čini i čija smo sama supstanca. Razmrsiti i rasplesti klupko svijeta znači rasplesti sebe. Buka je svuda oko nas, kada ju stišamo, čujemo nešto unutarnjeg života — intuicije, snova, prekognicije, imaginacije. Vibracija je doživljaj bestežinskog uzdizanja — da li se svijest (ili duša) uistinu odvojila od tijela ili je to samo bilo trenutno stanje mog mozga, ne mogu znati sigurno, ali osjećaj je bio vrlo stvaran i snažan. Takva stvarnost, te stvarnost sinkroniciteta i prekognicijskih snova iz kojih učim o prirodi vremena s neke druge strane, da ono nije linearno, da vjerojatno niti ne postoji, pitajući se što je onda prostor, pitajući se što je uopće to što zovemo stvarnošću, pitajući se što je onda to što zovemo sobom. Sa svakim novim pitanjem, prošireni doživljaj svijeta, kolekcija vlastitih memorabilija/razglednica van prostora i vremena, utječe u nešto mnogo veće i mnogo manje osobno — svjesno, univerzalno, beskonačno, jedno. Jedno sa beskonačno mnogo izraza. Da su Razine postojanja brojne znam jer zahvaćam neke gledajući u sebe — da li je taj san moja prava priroda?
Paralelna, 37,5 x 45 x 32 cm
Dvoje, 38,4 x 46,5 x 61,5 cm
Nit, 26,5 x 24 x 28,8 cm
KRIŽ I KREVET
dvije sobe
POLJUPCI I SUZE
Poljupci posvuda, 170 x 70 cm
Poljupci posvuda /detalj
Poljupci crveni ~ poljupci crni, 170 x 70 cm
Poljupci crveni ~ poljupci crni /detalj
Poderani kao papir, 170 x 70 cm
Poderani kao papir /detalj
Suzna slova, 170 x 70 cm
Suzna slova /detalj
Leteće suze, 170 x 70 cm
Leteće suze /detalj
Tear us apart, 170 x 70 cm
Tear us apart/detalj
Poljupci i suze
Poljupci i suze/detalj
Teku, 170 x 70 cm
OSTACI
GNIJEZDO
Stvarnosti su niti puštene da padnu Ispada svaki dan, saviti je u gnijezdo.
LJULJAČKE
POSTAV Prostor je zamračen, jedino osvjetljenje daje snop svjetlosti video projekcije, usmjeren s gornje etaže, prema frontalnom zidu. Snimljene u istom prostoru, ali u nekom bivšem vremenu, sjene na prvi pogled zbunjuju jer djeluju kao da su dio zbivanja u realnom vremenu i prostoru. Uočavanje same projekcije izbjegnuto je, što je postignuto skrivenošću projektora i dimenzijama/veličinom prikaza filma filmske projekcije. Posjetioci svojim tijelima sudjeluju u stvaranju novih i proširenih pokretnih prizora - njihove sjene na zidu u realnom vremenu ulaze u prošlost ljuljajućih sjena (snimljeni kadrovi).
Lebdeća
I
ŽAR PTICE
Bartol Kašić
portret po imaginaciji
naručitelj:
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 1996.
Foto Boris Debić
“Što je sve ovo i zašto jest. Tko smo mi i zašto smo. Tko sam ja i zašto sam.
Cijeli kozmos je fraktal, matrica ponavljajućih uzoraka. Život je fraktalno tkivo sačinjeno od veza, fraktalno je povezan sa svim drugim životima, i sadašnjim i prošlim i budućim.
Kako ući dublje u strukture svijesti i približiti se istini? Kako prodrijeti do esencije, izvora i uzroka, kako dekodirati stvarnost? Bio je to veliki upitnik upravo na kraju rečenice. Kako reinterpretirati vitalne supstance prirode dostupnim gradivnim blokovima ― oblikom i prostorom? Reinterpretirati jedino, jer jedino reinterpretacija i jest moguća unutar umjetničkog stvaranja.”
― Tatjana Bezjak
Rođena je u Zagrebu, 3. 8. 1971. godine, gdje živi i radi kao samostalni umjetnik. Pohađala je Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, a 1995. godine diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu od 1992. godine.IZLOŽBE
SAMOSTALNE
SKUPNE
JAVNI RADOVI
KNJIGA
REZIDENCIJA
NAGRADE
P O R T F O L I O
FRAKTALI
Foto Boris Cvjetanović
Prirodne forme i formacije čine ishodišnu točku promatranja i promišljanja kao klica ili korijen iz koje će izrasti prostorni crteži. Ishodište i klica, iskon i porijeklo, ono što je primordijalno upisano i u nas same kao crtež, struktura i oblik, a na apstraktnijoj razini i kao svijest. Crteži naših misli, osjećaja, svijesti, kao i našeg podsvjesnog i nesvjesnog bića, nalikuju i podložni su istim zakonitostima neprekidnog nastajanja, rasta, kretanja, vrtloženja, grananja, povezivanja, umrežavanja; fraktalnosti, koju vidimo u prirodi. Sve je jedno, živi smo fraktali u veličanstvenim prostorno vremenskim manifestacijama živućeg svemira. Svaka osobna priča, zapis je i crtež, svaki osjećaj, još je jedan potez tanje ili deblje povučen, slabijim ili jačim pritiskom, vedrije ili mračnije obojan ─ u zbiru.
Koliko nas same veliki zbir nadilazi, koliko prelazi granice našeg poimanja, možemo se samo pitati. Ovdje naše znanje i naša svijest udara o tamnu tvar vječnog misterija.
List koji kapilarno ponavlja strukturu stabla ─ debla, grana, grančica, korijenja, korijenčića, njihovog grananja i rasprostiranja ─ nalik je krvotoku, njegovim arterijama, venama i kapilarama. Krvotok je nalik žilama zemlje ─ njenim vodotokovima; rijekama, rječicama, potocima, rukavcima i pritocima, kapilarama. Vodotok je nalik uzorcima elektriciteta, munja i električnih pražnjenja. Strukture elektriciteta srodne su neurološkim vezama. Premreženi neuroni nalikuju pletivima pauka, mrežama i gnijezdima. Niti fine paučine prevlače i krila kukaca. Konture krila kukaca zrcale konture klica i sjemenki, kapi i kapljica.
Linije godova stabala, linije sedimentnih stijena, linije slojeva tla, linije pješčanih dina, linije kose, linije bora; preslikavaju se i umnažaju, zavijaju linije prostora i vremena u beskonačnost.
Kružne i spiralne forme otisaka prstiju i stopala, uvijanje i kovitlanje kose i životinjskog krzna, spiralni oblici školjaka i puževa, vrtložni rasporedi cvjetnih latica i listova. Formacije jata riba i ptica ─ žive krivulje u kretanju, zavoji, spirale i vrtlozi kroz vodu i zrak. Krivulje visokih valova, centrifugalne i centripetalne sile, pojave poput virova, ciklona i anticiklona, pijavica i uragana. Simetrije elektrona oko jezgri, orbite planeta oko zvijezda, putanje solarnih sistema oko središta galaksija. Galaksije u kružnim, elipsoidnim i vrtložnim formacijama, usisavajuće crne rupe.
Invokacija svijesti ─ spirala uma i duha, od drevnog mita o kaosu ─ “beskrajnom prostoru u kojem se bez reda nalaze elementi od kojih postaje svijet” preko filozofskog pogleda u “bezličnu pratvar kojoj je duh dao oblik”, pa spiralnom putanjom dalje u nepoznato, preko tamne tvari i crnih rupa, pa dublje, do samog srca nespoznatljivog i nepojmljivog.
Razmještena i transformirana kaligrafija prirode ─ njena ljepota postavljena u svijet likovne igre, u jedan samo ljudski okvir, među galerijske zidove ─ ispisuje svoju morfologiju rukopisa i uzoraka, gradi svoje međuodnose, svoju stvarnost. Novi i promjenjivi ─ već samom promjenom očišta, pomicanjem tijela, gibanjem ─ crteži ulaze jedni u druge, preklapaju se, prožimaju. Ljudski duh i tijela žive su strukture, svojom prisutnošću, kretanjem i doživljajem nastanjuju prazan prostor crteža i njihovih okruženja u neprestanoj izmjeni oblika i perspektiva.
Foto Daia K. Cindrić
Foto Boris Debić
Foto Boris Debić
Foto Boris Debić
KRILATE
Let je priroda Krilatih. Kao i atoma — cijelog jednog, pradavno zavibriranog svemira, koji i dalje neumorno titra, sićušan, nevidljiv.
Let — vječita čovjekova težnja. Krila kojima je moguće letjeti — još uvijek nedostižan čovjekov san. Još uvijek ali, iskustva slobodnog leta u snu, ekvivalentnog ptičjem letu s krilima, kod ljudi su ipak često tako živa, tako lijepa, tako stvarna iskustva. Pomalo neobično, jer osjetila nam nikada nisu takav let doživjela, ne vuku korijen iz materijalne stvarnosti ta iskustva — nitko od nas nije letio poput ptica. Osim ako takav let nije stvaran, uistinu stvaran, na nekoj drugoj razini postojanja, na nekoj razini koju smo sačuvali u dubokim slojevima našeg pamćenja.
Iako, s druge strane, mi letimo cijelo vrijeme i bez krila, čak i u ovoj našoj, materijom i silom teže uvjetovanoj razini stvarnosti — od atoma smo sastavljeni, čija je priroda let. Elektroni oblijeću veliki prostor vjerojatnosti oko jezgri, slično orbitiranju satelita oko planeta, planeta oko zvijezda, svih nebeskih tijela oko središta galaksija, dok i one same nekamo lete. Letimo stalno i uvijek, ali ne osjećamo taj let, jednako kao što nismo u stanju vidjeti svojim očima mikro-sastojke vlastite građe niti ogromno prostranstvo neba iznad naših glava, već tek jedan njegov djelić, tek jednu naznaku i slutnju dubine.
Od manje vidljivih, finijih paučinastih niti, od podebljanijih i težih poteza, pa sve do istaknutih kontura guste tinte, pred bjelinom je zidova prostorna kaligrafija Krilatih. Kaligrafija, krvotok, snoplje živaca kroz koje se treba probiti, mreża neurona sa svojim vezama, svijest i podsvijest u svom grananju, krošnje drveća, korijenje, struktura lista, latice, krilca kukca.
Svjetlost — njezin spektar, jakost i usmjerenje — preobražava Krilate od pozitiva do negativa, od kostura do aure. Svjetlost uzrokuje i pojave boja vidljive u detaljima i nastale uslijed njenog loma na željezu. Direktno osvijetljene snažnim snopom svjetlosti ili u tamnom okružju, Krilate mogu poprimiti eteričan izgled — tada ili reflektiraju svjetlost jakim isijavanjem ili se jedva ocrtavaju.
U izmjeni svjetlina i zatamnjenja, u izmjeni punina i praznina, međuprostora nastalih ritmičnim ispresijecanjem spiralnih linija, Krilate nisu ništa više od priviđenja, jedva naziruća zbivanja ili to mogu svakog trena postati. Kao da nisu od željeza.
Matrijalnost Krilatih — gdje počinje, a gdje završava, gdje je prijelaz ili granica sa svijetom ideja i duha, krilatim, bestežinskim svijetom — nije jasno.
Krilate evociraju znanja o raznorodnosti priroda unutar jednog te istog bića jer pojavnost Krilatih mnogostruko je promjenjiva kretanjem i mijenjanjem očišta promatrača, pa zato mogu imati i beskonačan broj svojih uprizorenja.
Kao žive, pomične pozadine, bjelinu zidova zamjenjuju naša tijela i naše kretanje prostorom, pa sada zajedno sa Krilatima stvaramo strukture njihovih formi. Boje i pokreti, lica i tijela nastanjuju njihovu kaligrafiju, dinamizirajući volumene, njihova razlistavanja, ispreplitanja, uvijanja, skupljanja i širenja. Ulazimo jedni u druge.
Šetnja iz svijeta u svijet, iz tijela u tijelo kao u drevnim mitovima o selidbama duša.
U tom međuodnosu prožimanja, cjelina prostornog crteža uvijek je nova. Propusna cjelina, jednakovrijedno je određuju punina kao i praznina, unutarnje kao i vanjsko, svjetlo kao i tamno, mirovanje kao i pokret, poput propusnosti sna i jave, uzemljenosti i leta, zamišljenog i ostvarenog.
Krilate nastavljaju višetisućljetnu tradiciju istraživanja i izražavanja univerzalnih ljudskih preokupacija i težnji, misli i osjećaja, instinkta i poriva, u povijesti zabilježenih kroz mitove i legende, filozofije i religije, ritule i običaje, književnost i umjetnost. Krilate su arhetipovi i nasljeđe predaka jer krilata čovjekolika bića i pojave, duhovi i božanstva, bogovi i boginje, sirene i anđeli, vile i vilenjaci, demoni i đavoli, pričaju svoje priče i pronose svoju simboliku kroz sve kulture, dio su velikoga blaga svjetske baštine. Krilata stvorenja defiliraju kroz povijest, od utjelovljene svjetlosti/ljubavi kao što je Eros, kreacije/oživotvorenja kao što je Izida, velika čarobnica, pa do najmračnijih i najdublje zakopanih ljudskih nagnuća destrukcije, personificiranih u Tanatosu, Gorgonama ili Luciferu na primjer. Tu su i krilate ambivalentne ili sive zone poput Morfeja, boga snova promjenjivog obličja ili Erinije, božice osvete i prokletstva ali i pravde.
Sve te raznorodne i suprotstavljene boje i vrijednosti karaktera susrećemo, kako u stalnoj transformaciji Krilatih uslijed izmjena tijela i očišta, tako i u našem svakodnevnom životu, vrlo često i objedinjene unutar jednog te istog bića, a katkad nas i pogled u ogledalo ostavlja zatečenima.
Let je priroda Krilatih, ali let je i kozmički zakon i kao takav utisnut je u nas primordijalno. Let u snu možda je ta tajna i skriveni razlog prisutnosti Krilatih kroz dugu povijest.
Snovi u kojima slobodno letim bili su okidač i pokretač, misterij, ona vrsta unutarnjeg iskustva koje se pretače i širi daleko i duboko u svijet jave nadahnjujući ga i oplemenjujući. Let u snu potaknuo je promatranje i prepoznavanje veza i spona neuvjetovanih vremenom i prostorom i živi je primjer propusnosti svjetova.
Arhaičnim jezikom — priča o Krilatima, letu i snovima, priča je o buđenju duše.
Rezonanca unutarnje istine o stvarima — od elektrona do galaksija, letimo uvijek i stalno.
Krilata F, 98 x 66 x 53 cm
Krilati I, 116 x 25 x 34 cm
PARALELNA
Paralelna je suma je najtransformativnijih misli, iskustava i osjećaja, nekoliko godina življenja sabranih u osobnu trodimenzionalnu memorabiliju. Intimno važan podsjetnik na univerzalnu istinitost spoznaje da je čovjek sam svoje svjetlo — Buddhinih posljednjih riječi upućenih svojim učenicima sa samrtničke postelje, ali i podsjetnik na iskustvo međusobne prožetosti svih i svega u svemiru. Kao što udišemo i izdišemo jedne te iste molekule zraka tisućljećima, tako i u beskonačnim recikliranjima dijelimo iskustva svih onih koji su bili i svih onih koji će biti. Dvoje, Soba s pogledom i Paralelna, upućuju na broj dva, broj para i dualnosti. Načelo polariteta načelo je svemira, no tek na prvi pogled — ono što djeluje kao suprotnost, zapravo su dva ekstrema jedne te iste stvari. Dvoje — žena i njena sjena, par suprotnosti su unutar istog bića — ona hoda koračajući po vlastitoj sjeni — svjetlost i tama dva su pola istog svijeta. Od dva pogleda u Sobi s pogledom, onog izvana i onog iznutra, možda su oba iluzije, dok stvarnost krije neki treći pogled. Ili četvrti ili peti ili deseti ili tisućiti; promatrač izvana promatra promatrača iznutra, a dok ga promatramo, promatra nas promatrač kojeg promatra promatrač i tako svaki sljedeći promatrač vidi više i tako ono što je pogled prema unutra onom prethodnom promatraču, pogled je izvana onom sljedećem. Ishodište je uvijek dalje od viđenog, za korak, dva, tri, deset, tisuću. Soba s pogledom na svom krovu ima ucrtane konstelacije zvijezda i Mjeseca. Taj je Mjesec kružni otvor kroz koji se gleda u unutrašnjost sobe. Mala figura leži na podu licem okrenuta prema stropu. Svjetlost zvijezda i dubina neba stanje je duha — sloboda je stanje duha čak i kada je fizički prostor zatvor bez vrata-izlaza kao u ovoj sobi i kada je Mjesec samo rupa u stropu, kroz koju ulazi svjetlost i možda nečiji pogled izvana. Pogled izvana kroz otvor/Mjesec otkriva Mjesec iznutra. Taj Mjesec iznutra je i svjetlost i oko koje gleda. Mjesec je svjetlost iznutra jer otvor je udvostručen u odrazu podnice zatvora koja krije ogledalo, pretvarajući zatvor, zajedno sa zvijezdama — rupicama u stropu, u hram beskraja nebeskog svoda. Mjesec je oko tog istog promatrača jer promatrač gleda vlastito oko u odrazu. Možda će ga uočiti, a možda i neće jer će mu svu pažnju odvući figura ili prostor sobe, no oko je tu da uoči samo sebe. U samoj fizičkoj leći tog istog oka je također odraz, kao i u odrazu tog odraza. Zatvor ili hram, otvor ili Mjesec, Mjesec ili oko, oko ili odraz oka, iznutra ili izvana, iluzija ili stvarnost, konačnost ili beskonačnost — tek točka gledišta čini razliku. Citat iz sna koji se odvija u zatvorenom prostoru, bez vidljivog izlaza: “Nema veze što nema ni prozora ni vrata, odlebdjet ću kroz strop”. Zatim uzlet prema stropu, prolaz kroz strop bez otpora. Potom ushićenje zbog lakoćom pronađene slobode, unatoč tako slabim izgledima. Ushićenje traje i nakon buđenja. San — jedan od onih vrijednih pamćenja, koji će uvijek biti pri ruci u slučaju da zatreba, kao lijek/svijest protiv straha svake vrste. Paralelna — konturno žicom iscrtana ženska figura unutar ocrtanih rubova prostora, iscrtava istu takvu figuru žene, samo umanjenih dimenzija. Tu umanjenu verziju žene, smjestiti će u isti takav prostor u kakav je i sama smještena — kvadar, samo umanjenih dimenzija, koji je za manju figuru izradila. Paralelno, baš kao što su i one iscrtane i kao što se možda u paralelnoj stvarnosti ovaj prizor beskonačno umnožava, figure egzistiraju. Matrjoške tako mogu rađati u beskonačnost jedna drugu, a da nikad značajno ne iskorače iz svojih kontura. Možda Paralelna ima ezoteričku ulogu i nosi poruku prekidanja začaranog kruga umnožavanja. Ako postoji točka u kojoj ono što zovem 'moj život' kreće dalje u nekom drugom mogućem smjeru, ne više paralelno, iscrtavajući sasvim nove oblike, možda je ovo upravo ta točka? Uzbudljiva je pomisao na to kretanje izvan crteža i potencijalnu množinu pravaca kretanja, a još je uzbudljivija ideja da sebe iznova stvaramo kao što se stvara skulptura i da ta ista kreativna moć vrijedi i za život, ili točnije — ona znači život. Crtež je tkan i šivan linijama žice — od onih debljih do poput vlasi tankih. Žica ocrtava granice materijalnog kubičnog prostora i briše ih istovremeno vrtlogom čestica — kretanjem kroz materiju. Punina i praznina samo su percepcijske odrednice. Vrtlog je o onom istom stvaranju koje traži sebe kroz nove oblike mišljenja i doživljaja, vitalnost koja pokreće stvarnost od ideje do njene materijalizacije. Vrtlog je svijest o rastu preko kontura materijalnih zadanosti prostora i vremena, kao svijest o stvarnosti višega reda. Svijest o moći svijesti. Svijest o univerzalnom potencijalu svijesti kao sveprisutnosti, svijest o potencijalu svih njenih veza i prožetosti sa svime postojećim, kao i uzrokom svega postojećeg. Svijest kao postojanje samo. Možda je to jedan od univerzalnih principa samog života kakvog poznajemo; na primjer evolucijskom razvoju prilagodbi kod životinja također prethodi, ne baš svijest ili misao svojstvena čovjeku, ali određena vrsta težnje/potrebe i s vremenom će krajnja konsekvenca te potrebe biti prilagodba — novi tjelesni oblik i funkcija. Svijest/svijet ne samo da komunicira sa živim bićima i materijalizira njihove potrebe, ona jest njihov integralni dio, živa bića i sama čine tu istu svijest i obrnuto. Ako nastavimo dalje niz zečju rupu, i neživa materija je također produkt te iste svijesti, pa je samim time tek uvjetno rečeno neživa, tek ako je i svijest “neživa”, no da je uistinu neživa, ne bi stvarala ili sukreirala život. Univerzum jest svijest. Proaktivna. Još je kvantna mehanika dvadesetih godina dvadesetog stoljeća bila na istom tragu, svojom sviješću djelujemo na ponašanje čestica iz potencijalnog mora mogućnosti. Sukreiramo svijet već bivajući svjesni svijeta, jer svijet posljedično svjesnošću odgovara na našu svijest. Što je onda vanjski svijet ako ne ta ista svijest, ta ista koju zovemo našom/unutarnjom sviješću? Tako je onda unutra-izvana-dualnost iluzija/mimikrija/varka? Čija varka? Varka te iste svijesti. Da bi se izrazila, iskusila bogatstvo oblika postojanja, mora se materijalizirati, da bi raznolikost materijalizacija bila uvjerljiva materijaliziranim oblicima postojanja, svijest mora stvoriti iluziju odvojenosti, zavarati samu sebe, odnosno materijalne aspekte same sebe. Da li je moguće da sam plod samooplođujuće svijesti? Da sam ta ista samooplođujuća svijest kao i svi ostali i sve ostalo, znači stvorila sam samu sebe kao i sve ostalo? Raspliće klupko. Tako se barem čini jer drži ga u ruci. Ali ruka i klupko isprepleteni su. Gdje počinje jedno, a završava drugo? Ta ista Nit kojoj tražimo početak i kraj, ta ista koju rasplićemo i kojom rasplićemo, ista je ta koja nas čini i čija smo sama supstanca. Razmrsiti i rasplesti klupko svijeta znači rasplesti sebe. Buka je svuda oko nas, kada ju stišamo, čujemo nešto unutarnjeg života — intuicije, snova, prekognicije, imaginacije. Vibracija je doživljaj bestežinskog uzdizanja — da li se svijest (ili duša) uistinu odvojila od tijela ili je to samo bilo trenutno stanje mog mozga, ne mogu znati sigurno, ali osjećaj je bio vrlo stvaran i snažan. Takva stvarnost, te stvarnost sinkroniciteta i prekognicijskih snova iz kojih učim o prirodi vremena s neke druge strane, da ono nije linearno, da vjerojatno niti ne postoji, pitajući se što je onda prostor, pitajući se što je uopće to što zovemo stvarnošću, pitajući se što je onda to što zovemo sobom. Sa svakim novim pitanjem, prošireni doživljaj svijeta, kolekcija vlastitih memorabilija/razglednica van prostora i vremena, utječe u nešto mnogo veće i mnogo manje osobno — svjesno, univerzalno, beskonačno, jedno. Jedno sa beskonačno mnogo izraza. Da su Razine postojanja brojne znam jer zahvaćam neke gledajući u sebe — da li je taj san moja prava priroda?
Paralelna, 37,5 x 45 x 32 cm
Vrtlog, 36 x 31,5 x 21 cm
Razine, 110 x 94 x 92 cm
Valovi, 70 x 70 x 85 cm
Soba s pogledom, 70 x 32 x 32 cm
Soba s pogledom - pogled unutra (kroz otvor/Mjesec)
Vibracija, 17,5 x 19 x 18,8 cm
KRIŽ I KREVET
dvije sobe
DONJA SOBA — križ i krevet
Tu je bračni drveni krevet s uredno složenom posteljinom. Stakleni križ raskriljuje se iznad kreveta.
Nismo religiozni. Križ smo posudili i preselili ga u naše malo gnijezdo.
Preselili smo i križ u sebe.
Krevet u kojem smo spavali, preselili smo unutar tijela, svjedočanstva i osjećaje prije svega.
Karakter stakla — krhkost, oštrina, prozirnost, refleksija, fragilnost.
Slojeve smo dugo i strpljivo slagali, jedan na drugi, nakupine stakla, napukline, sedimenti. Zadržavaju svu ljepotu fosila.
Sve smo porazmještali onako kako nama najviše odgovara.
Križ je nekad bio važan čuvar kuće, a i danas visi iznad bračnog kreveta u nekim tradicionalnim domovima, no još davno, davno prije kršćanstva, značio je život u ta svoja samo dva poteza.
Sjedinjenje je u samom križu — sjecište vertikale i horizontale.
Mi smo to sjecište, ti i ja.
Ovaj križ je samo naš.
Zemlja i nebo.
Što ćemo s raspinjanjem?
Postoji jedan krevet i jedan križ raskriljen nad krevetom.
To je još uvijek uredan i uređen svijet. Čini se da je. Najvećim dijelom. Mislim da se mogu orijentirati.
Što ćemo s besmrtnošću?
Puno vode prozirne kao staklo, svjetlost se u njoj lomi. Puno crvene. Ponavlja se kroz slojeve stakla. Unutarnja boja. Krv, život.
Stepenice vode na drugu razinu.
GORNJA SOBA — površina kreveta
uzgibana
neuredljiva-nesavladiva-nesaglediva-neobuhvatljiva
to je ta — snu-nalik-razina.
Lijepa naplavina.
Lanac sprečava ulazak, za svaki slučaj, da se doživljaj zadrži barem još malo dulje.
Uzduž cijele sobe prostire se površina kreveta — plahte namreškane, razbacane. U njima nakupine stakla, osvijetljene iznutra. Velika površina ne ostavlja mjesta hodanju, zauzima sav prostor poda, od zida do zida, s kraja na kraj.
Gornja soba izmakla je ljudskim dimenzijama i nadrasla ih, jastuk je velik kao deset jastuka, površina kreveta velika je kao deset površina kreveta.
Red smo ostavili u donjoj sobi. Ovdje vlada ritam nejasnih oblika, slojevi stakla nižu se asimetrično; izviruju, ulaze i izlaze iz razbacane posteljine. Zgužvani prekrivači, jastuci koji još zadržavaju otiske tijela, plahte koje još pamte, staklo koje se taloži.
U kutevima prostorije na kukama vise dva neobična konkavna oblika, osvijetljena slabim svjetlom, na granici razabiranja.
POLJUPCI I SUZE
i kako prelaze iz jednih u druge
Poljupci i suze
OSTACI
Ugao prostorije, narančine kore, prerezane na pola, sasušene i na zid prikucane — što konkavno, što konveksno okrenutih polutki. Gusto zbijene jedna do druge ili pak umetnute jedna u drugu. Neke od kora sadrže sasušenu zelenkastu plijesan, neke su posmeđile i pocrnjele jer se nisu dobro sušile. Neke su čipkaste jer su ih nagrizli moljci.
Malo dalje trošan kuhinjski stol, na njemu cjedilo za naranče, daska za rezanje, nož i hrpica čavlića.
Tu je negdje onaj koji je ispijao sok.
Naranče su bile dio svakidašnjeg doručka. Bavljenje tim prehrambenim ostacima, pružalo mu osjećaj da stvara nešto ni iz čega.
Narančina kora podsjeća ga na ljudsku kožu, pogotovo kad je suha — njene pore. Meso i vlakna naranče — ono što je ostalo iznutra nakon cijeđenja i sušenja — podsjećaju ga na tkivo ljudi i životinja. Konveksne/konkavne polutke, podsjećaju ga na Platona; na mit o gubitku čovjekove cjelovitosti i traženja po svijetu svoje jedinstvene narančine polutke da bi se cjelovitost ponovno uspostavila.
Ustrajano je rezao, cijedio, sušio i prikucavao.
Uspio je sasušiti oko petstotinjak polutki, što su ostaci doručaka, sakupljenih u vremenskom periodu od tri godine.
Ima većih i manjih, narančastijih i bljedunjavijih.
Bilo je sočnih naranči, dok su se neke teško cijedile, jedva nešto soka. Bilo je slađih i kiselijih, ukusnijih i anemičnijih.
Sušenje je redovito; svaki dan kora se izobličuje, uvlači u sebe, smanjuje. Dosta brzo tvrdne, pore postaju izraženije, dublje, otpornije. Tkivo se stanjuje, blijedi.
Bitno je ne odustati.
Vodio je brigu o tome da redovito odlazi u nabavku.
Uz dobre uvjete, sušenje napreduje, malo toga sasvim istrune.
Najljepše su one koje su se dobro sušile.
GNIJEZDO
Stvarnosti su niti puštene da padnu Ispada svaki dan, saviti je u gnijezdo.
LJULJAČKE
Ako smo upravo zakoračili u prostranu i visoku prostoriju, ovo je prizor koji ćemo zateći;
Mračan prostor, poluprazan, naziru se neki oblici.
Preko cijelog frontalnog zida, izmjenjuju se svjetlo–tama. To prolaze, izmjenjuju se, nekakve sjene — čini se.
Raspoznaju se sjene ljudi.
Čudno je što ne vidimo nikoga. Čije su to sjene? Kako nastaju?
Sjene su samostalne, to je pomalo jezovito.
Razabire se zvuk škripe.
Već su se oči privikle na mrak, postaje vidljivo da svjetlost daje jedna kosa zraka odozgo, proteže se duž cijele prostorije i difuzno rasprostire preko frontalnog zida. Možda ima veze sa sjenama? Možda je zraka prijenos projekcije sjena?
U centralnom dijelu prostorije: zategnutih konopa, raspinju se dvije drvene ljuljačke, na prvoj muška, na drugoj ženska figura. Dijametralno jedna nasuprot drugoj raspoređene, obje zamrznute u zamahu njihaja. Podsjećaju na stanovnike Pompeja, tako okamenjene u kretanju, čak i samom svojom formom, njenom strukturom i ispranim tonovima, nalik su okaminama. I to je pomalo jezovito.
Druge dvije ljuljačke, također nasuprotne jedna drugoj — prazne su.
Pozivaju li na ljuljanje, jesu li slobodne, je li ljuljanje dopušteno?
Peta ljuljačka visi iznad ulaza, previsoko, da bi ikako mogla biti korištena za ljuljanje.
Frontalni zid je taj kojem se približavamo i gledamo — uzduž i poprijeko, pomalo zahvaćajući i bočne zidove, sjene se preklapaju, ulaze jedna u drugu i izlaze jedna iz druge, pretapaju se jedna u drugu. Kako se primiču jedna drugoj, tako se smanjuju, izoštravaju, zatamnjuju, odmicanjem se uvećavaju, rastaču, blijede, ritmično se tako izmjenjujući. Kada je jedna bliža, druga je udaljenija i obrnuto. To su sjene zanjihanih ljudi, muškarca i žene.
Pogled prema gore — željezne alke omotane konopom, debelim vijcima uglavljene su u stropne grede — prazne ljuljačke djeluju čvrsto i pouzdano, mora da im je dana funkcija ljuljanja.
Dobar je osjećaj sjesti na ljuljačku, uhvatiti se rukama za konop i pustiti se. Pa se zanjihati jače i prepustiti se njihajima, osjetiti uzlet i slijetanje, cijelim tijelom, ponovo i ponovo i ponovo.
Neće valjda nitko naići i reći da nije dozvoljeno.
Zvukovi škripe zanjihane ljuljačke miješaju s onom stalnom, jedva čujnom pozadinskom škripom.
Premještanje tijela na drugu stranu ljuljačke, u onaj položaj s izravnim pogledom na zid sa sjenama.
Na donjoj, lijevoj strani zida, preko puta zanjihane, škripeće ljuljačke, vidi se sada još jedna sjena u njihanju, pridružena ostalim dvjema. Sa svakim njihajem prema zidu, malo je manja, sa svakim njihajem od zida, malo je veća.
POSTAV Prostor je zamračen, jedino osvjetljenje daje snop svjetlosti video projekcije, usmjeren s gornje etaže, prema frontalnom zidu. Snimljene u istom prostoru, ali u nekom bivšem vremenu, sjene na prvi pogled zbunjuju jer djeluju kao da su dio zbivanja u realnom vremenu i prostoru. Uočavanje same projekcije izbjegnuto je, što je postignuto skrivenošću projektora i dimenzijama/veličinom prikaza filma filmske projekcije. Posjetioci svojim tijelima sudjeluju u stvaranju novih i proširenih pokretnih prizora - njihove sjene na zidu u realnom vremenu ulaze u prošlost ljuljajućih sjena (snimljeni kadrovi).
SJENE
Tijela
U zraku i na tlu, lebdeća, viseća, prizemljena, hodajuća i sjedeća, veća i manja, lakša i teža, oblija i plosnatija, deblja i tanja, šira i uža, tamnija i svjetlija, sličnija ljudskim tijelima i njima manje slična, tijela u skupinama i parovima, izdvojena tijela, samostalna i kolektivna tijela, tijela unutar okvira i izvan njih — sve je ovdje puno tijela.
Trapez
Poput ovjekovječenih stanovnika Pompeja, dva tijela okamenjena su usred izvođenja cirkuske točke visoke napetosti — usred same njene kulminacije, a ono što bi uslijedilo da tijela nisu zaustavljena u zamahu leta, bilo bi — ili uspješno hvatanje za ruke te nastavljanje točke ili pad jednog od tijela. Kao da je film koji se odvijao, stavljen na pauzu, samo što je prizor Trapeza umjesto u dvije, zaleđen u tri dimenzije.
Materijalizacija
Materijalizirana sjena — moguće je opipati ju i pod prstima osjetiti hrapavost njene površine. Trodimenzionalna, antropomorfna forma, izduljenih udova, čudno prelomljena, plosnata.
Materijalizirana sjena — ona više nije samo projekcija, ona više nije samo fotonski fenomen igre svjetla i tame, ona je sada punopravan član zajednice čvrstih objekata. Sada je ona ta koja može bacati vlastite sjene, koja se može u svojim projekcijama umnažati. Može se projicirati i umnažati uvijek na novi način, ovisno o novom prostoru i uvijek drugačijoj svjetlosti, a da i dalje pritom zadržava nešto od svoga karaktera. Kamo god se materijalizirana sjena izmjestila, ona zadržava obrise, kuteve i nagibe zidova onog prostora u kojem je stvorena. Taj izvorni prostor — sjenin dom, bio je prostor svakodnevnog življenja; razgovaranja, hranjenja, pranja, spavanja, sanjanja. Ako se sjena seli, seli se i nešto njenog doma s njom. Ako stvara nove sjene u novim prostorima, one će također projicirati njena ishodišna obilježja, združenog sa novim oblicima.
Kao što materijalizirane sjene iteriraju i umnažaju se u svojim projekcijama, iteriraju i umnažaju se tako i sjene figura od kojih su materijalizirane sjene nastale u onom svom domu — prvobitnom prostoru i vremenu. Iteriraju tako i umnažaju se i njihovi međuodnosi kao produžene ruke stvarnosti ili iluzija.
Okviri
Okvire nastanjuju figure i njihove materijalizirane sjene. Jedan je okvir bez figura, uvjetno rečeno, prazan je.
Neke figure kreću se unutar okvira, neke se kreću po njihovim vanjskim rubovima.
Okviri omeđuju slike svijeta. Njihove sjene projiciraju se na zidove. Zidovi omeđuju slike slika.
Prazan okvir možda uokviruje prazninu. Ili možda uokviruje misao o postojanju praznine. Ili možda uokviruje svijest o neuokvirljivom.
Od svih uokvirenih slika, možda bi tu sliku praznine trebalo ovjesiti na najzapaženije mjesto.
IZMEĐU
Pratnja, 68 x 95 x 90 cm
Ne treba puno maštovitosti niti proročke vidovitosti da se predvidi staza Tanje Bezjak i da parabola o izgubljenoj duši jednostavno na ovom mjestu usahne. Toliko toga je naša mlada autorica zagrlila u svom djelu da bi od toga mogle živjeti cijele obitelji. Teško je stoga u njezinom djelu s pouzdanjem odrediti narav djela ili stilsko-morfološki predznak (ambijent, instalacija, prostorni crtež, objekt, kiparstvo, slikarstvo…) jer ono u sebi nosi brojne mogućnosti kako jezika tako i značenja. Anatomija tog djela otkriva zapravo interes za proces a ne konačnost. Ciljevi su, ako je dozvoljeno reći, ‘tekući’ i nesigurni. Oni izmiču petrificirajućim okaminama konačnih ciljeva i endemičnom svijetu: ne stanje nego kretanje, ne fosilni ostatak nego živi organizam, ne zatvorena nego otvorena vrata kroz koja i doslovno i metaforički prolaze antropomorfne sjene koje tvore ambijentalne (i egzistencijalne) situacije. Kipar se sjena zapravo pridružio obitelji onih koji su od nespojivih i disonantnih elemenata stvarali harmonične cjeline, a prije svega njegovali onu filozofiju odnosa između različitih i nesrodnih elemenata; materijala, postupaka i formi zaboravljajući predmete i promatrajući odnose. Krepost tog pitanja osigurava nomadstvo i taj je dar koliko rijedak toliko i ljekovit. U tome leže i razlozi ovih nekoliko riječi.
Ive Šimat Banov, 1994., iz kataloga
Velika sjena, 68 x 95 x 93 cm
Sunca, 68 x 95 x 90 cm
Okviri
Između, 68 x 95 x 93 cm
Vrata
IZ DVORIŠTA
IZ DVORIŠTA
Nasuprot
IZ SOBE
Prozor
Vibracije III
LS88, 66 x 23 x 36 cm
S8S8, 58 x 36 x 53,5 cm
OS88
Spiralna
Otisci
VV
SAMO
sjedim ovdje i mislim o tebi
Dogodilo ti se to, zar ne?
ŽAR PTICE
Žar ptice kao nagrada za sudionike Naj naj međunarodnog Festivala
Gradsko dječje kazalište Žar ptica, Zagreb 2007.
NIZ
u parku
Kukljica, Hrvatska (otok Ugljan), 1997.
BARTOL KAŠIĆ
hrvatski pisac i jezikoslovac
portret po imaginaciji
naručitelj:
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 1996.
Bartholomaeus Cassius, Bartolomeo Cassio, ponekad potpisivan i s Bogdančić i/ili s dodatkom Pažanin; (Pag, 15. kolovoza 1575. - Rim, 28. prosinca 1650.), hrvatski pisac, jezikoslovac i isusovac. Njegovo najvažnije djelo je Prva hrvatska gramatika koju je napisao 1604. godine. Preveo je Bibliju i Rituale Rimske na hrvatski jezik.IZVOR Wikipedia
~ zadnji puta uređivano — studeni, 2020.
© Tatjana Bezjak
Nema komentara:
Objavi komentar