Tatjana Bezjak: PARALELNA (2010-2012)

Paralelna je suma najtransformativnijih misli, iskustava i osjećaja, nekoliko godina življenja sabranih u osobnu trodimenzionalnu memorabiliju. Intimno važan podsjetnik na univerzalnu istinitost spoznaje da je čovjek sam svoje svjetlo — Buddhinih posljednjih riječi upućenih svojim učenicima sa samrtničke postelje, ali i podsjetnik na iskustvo međusobne prožetosti svih i svega u svemiru.

Kao što udišemo i izdišemo jedne te iste molekule zraka tisućljećima, tako i u beskonačnim recikliranjima dijelimo iskustva svih onih koji su bili i svih onih koji će biti.

Od dva pogleda u Sobi s pogledom, onog izvana i onog iznutra, možda su oba iluzije, dok stvarnost krije neki treći pogled. Ili četvrti ili peti ili deseti ili tisućiti; promatrač izvana promatra promatrača iznutra, a dok ga promatramo, promatra nas promatrač kojeg promatra promatrač i tako svaki sljedeći promatrač vidi više i tako ono što je pogled prema unutra onom prethodnom promatraču, pogled je izvana onom sljedećem. Ishodište je uvijek dalje od viđenog, za korak, dva, tri, deset, tisuću.

Dvoje, Soba s pogledom i Paralelna, upućuju na broj dva, broj para i dualnosti. Načelo polariteta načelo je svemira, no tek na prvi pogled — ono što djeluje kao suprotnost, zapravo su dva ekstrema jedne te iste stvari. Dvoje — žena i njena sjena, par suprotnosti su unutar istog bića — ona hoda koračajući po vlastitoj sjeni — svjetlost i tama dva su pola istog svijeta.

Svjetlost zvijezda i dubina neba stanje je duha — sloboda je stanje duha čak i kada je fizički prostor zatvor bez vrata-izlaza kao u ovoj sobi i kada je Mjesec samo rupa u stropu, kroz koju ulazi svjetlost i možda nečiji pogled izvana. Pogled izvana kroz otvor/Mjesec otkriva Mjesec iznutra. Taj Mjesec iznutra je i svjetlost i oko koje gleda. Mjesec je svjetlost iznutra jer otvor je udvostručen u odrazu podnice zatvora koja krije ogledalo, pretvarajući zatvor, zajedno sa zvijezdama — rupicama u stropu, u hram beskraja nebeskog svoda. Mjesec je oko tog istog promatrača jer promatrač gleda vlastito oko u odrazu. Možda će ga uočiti, a možda i neće jer će mu svu pažnju odvući figura ili prostor sobe, no oko je tu da uoči samo sebe. U samoj fizičkoj leći tog istog oka je također odraz, kao i u odrazu tog odraza. 

Soba s pogledom na svom krovu ima ucrtane konstelacije zvijezda i Mjeseca. Taj je Mjesec kružni otvor kroz koji se gleda u unutrašnjost sobe. Mala figura leži na podu licem okrenuta prema stropu. Zatvor ili hram, otvor ili Mjesec, Mjesec ili oko, oko ili odraz oka, iznutra ili izvana, iluzija ili stvarnost, konačnost ili beskonačnost — tek točka gledišta čini razliku.

Paralelna — konturno žicom iscrtana ženska figura unutar ocrtanih rubova prostora, iscrtava istu takvu figuru žene, samo umanjenih dimenzija. Tu umanjenu verziju žene, smjestiti će u isti takav prostor u kakav je i sama smještena — kvadar, samo umanjenih dimenzija, koji je za manju figuru izradila. Paralelno, baš kao što su i one iscrtane i kao što se možda u paralelnoj stvarnosti ovaj prizor beskonačno umnožava, figure egzistiraju. Matrjoške tako mogu rađati u beskonačnost jedna drugu, a da nikad značajno ne iskorače iz svojih kontura. 

Citat iz sna koji se odvija u zatvorenom prostoru, bez vidljivog izlaza: “Nema veze što nema ni prozora ni vrata, odlebdjet ću kroz strop”. Zatim uzlet prema stropu, prolaz kroz strop bez otpora. Potom ushićenje zbog lakoćom pronađene slobode, unatoč tako slabim izgledima. Ushićenje traje i nakon buđenja. San — jedan od onih vrijednih pamćenja, koji će uvijek biti pri ruci u slučaju da zatreba, kao lijek/svijest protiv straha svake vrste.

Vrtlog je o onom istom stvaranju koje traži sebe kroz nove oblike mišljenja i doživljaja, vitalnost koja pokreće stvarnost od ideje do njene materijalizacije. Vrtlog je svijest o rastu preko kontura materijalnih zadanosti prostora i vremena, kao svijest o stvarnosti višega reda. Svijest o moći svijesti. Svijest o univerzalnom potencijalu svijesti kao  sveprisutnosti, svijest o potencijalu svih njenih veza i prožetosti sa svime postojećim, kao i uzrokom svega postojećeg. Svijest kao postojanje samo.

Možda Paralelna ima ezoteričku ulogu i nosi poruku prekidanja začaranog kruga umnožavanja. Ako postoji točka u kojoj ono što zovem 'moj život' kreće dalje u nekom drugom mogućem smjeru, ne više paralelno, iscrtavajući sasvim nove oblike, možda je ovo upravo ta točka? Uzbudljiva je pomisao na to kretanje izvan crteža i potencijalnu množinu pravaca kretanja, a još je uzbudljivija ideja da sebe iznova stvaramo kao što se stvara skulptura i da ta ista kreativna moć vrijedi i za život, ili točnije — ona znači život. Crtež je tkan i šivan linijama žice — od onih debljih do poput vlasi tankih. Žica ocrtava granice materijalnog kubičnog prostora i briše ih istovremeno vrtlogom čestica — kretanjem kroz materiju. Punina i praznina samo su percepcijske odrednice.

Još je kvantna mehanika dvadesetih godina dvadesetog stoljeća bila na istom tragu, svojom sviješću djelujemo na ponašanje čestica iz potencijalnog mora mogućnosti. Sukreiramo svijet već bivajući svjesni svijeta, jer svijet posljedično svjesnošću odgovara na našu svijest. Što je onda vanjski svijet ako ne ta ista svijest, ta ista koju zovemo našom/unutarnjom sviješću? Tako je onda unutra-izvana-dualnost  iluzija/mimikrija/varka? Čija varka? Varka te iste svijesti. Da bi se izrazila, iskusila bogatstvo oblika postojanja, mora se materijalizirati, da bi raznolikost materijalizacija bila uvjerljiva materijaliziranim oblicima postojanja, svijest mora stvoriti iluziju odvojenosti, zavarati samu sebe, odnosno materijalne aspekte same sebe. 

Možda je to jedan od univerzalnih principa samog života kakvog poznajemo; na primjer evolucijskom razvoju prilagodbi kod životinja također prethodi, ne baš svijest ili misao svojstvena čovjeku, ali određena vrsta težnje/potrebe i s vremenom će krajnja konsekvenca te potrebe biti prilagodba — novi tjelesni oblik i funkcija. Svijest/svijet ne samo da komunicira sa živim bićima i materijalizira njihove potrebe, ona jest njihov integralni dio, živa bića i sama čine tu istu svijest i obrnuto. Ako nastavimo dalje istim putem niz zečju rupu i neživa materija je također produkt te iste svijesti, pa je samim time tek uvjetno rečeno neživa, tek ako je i svijest “neživa”, no da je uistinu neživa, ne bi stvarala ili sukreirala život. Univerzum jest svijest. Proaktivna. Da li je moguće da sam plod samooplođujuće svijesti? Da sam ta ista samooplođujuća svijest kao i svi ostali i sve ostalo, znači stvorila sam samu sebe kao i sve ostalo? Raspliće klupko. Tako se barem čini jer drži ga u ruci. Ali ruka i klupko isprepleteni su. Gdje počinje jedno, a završava drugo? Ta ista Nit kojoj tražimo početak i kraj, ta ista koju rasplićemo i kojom rasplićemo, ista je ta koja nas čini i čija smo sama supstanca . Razmrsiti i rasplesti klupko svijeta znači rasplesti sebe. Buka je svuda oko nas, kada ju stišamo, čujemo nešto unutarnjeg života — intuicije, snova, prekognicije, imaginacije. Vibracija je doživljaj bestežinskog uzdizanja — da li se svijest (ili duša) uistinu odvojila od tijela ili je to samo bilo trenutno stanje mog mozga, ne mogu znati sigurno, ali osjećaj je bio vrlo stvaran i snažan. Takva stvarnost, te stvarnost sinkroniciteta i prekognicijskih snova iz kojih učim o prirodi vremena s neke druge strane, da ono nije linearno, da vjerojatno niti ne postoji, pitajući se što je onda prostor, pitajući se što je uopće to što zovemo stvarnošću, pitajući se što je onda to što zovemo sobom. Sa svakim novim pitanjem, prošireni doživljaj svijeta, kolekcija vlastitih memorabilija/razglednica van prostora i vremena, utječe u nešto mnogo veće i mnogo manje osobno — svjesno, univerzalno, beskonačno, jedno. Jedno sa beskonačno mnogo izraza.

Da su Razine postojanja brojne znam jer zahvaćam neke gledajući u sebe — da li je taj san moja prava priroda?